Osnovna škola Antuna Mihanovića Osijek
| « Travanj 2024 » | ||||||
| Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 1 | 2 | 3 | 4 | 5 |
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
U nastavku obavijesti pročitajte literarni izričaj učenica 6.-ih razreda na temu Moj online život. Možete li se poistovjetiti s njiima?
MOJ ONLINE ŽIVOT
Budim se i jednim okom sneno pogledam u strop. U polusnu uključuje mi se i mozak.Mobitel, gdje je? Brzim pokretima tražim po krevetu i odahnem kada shvatim da sam ga sinoć onakva umorna uspjela priključiti na punjač. Očekujem naći puno obavijesti na ekranu tog moćnog aparata, pa cijeli život mi je unutra! I da, pretpostavka mi je bila točna. Noćas mi je stiglo dvadesetak poruka. Razmišljam kome prvo odgovoriti. Iz tog razmišljanja, trgne me jučerašnji dogovor sa mamom da ću cijeli dan danas provesti u prirodi bez mobitela i laptopa. Ljutito odmahujem glavom , pitajući se koliko toga ću propustiti u mom online svijetu.
Misli me vode dalje same, zamišljam kakav bi bio svijet potpuno online. Vidim sivilo, tužne, tupe ljude po ulicama kako gledaju u svoje ekrane. Ne podižu pogled, potpuno su paralizirani za mobitele. Neki od njih stoje u redovima pred kioscima brze hrane. Pogled podižu samo da naruče i plate. Pognutih glava nastavljaju dalje pohlepno gutajuć obrok pun masti i šećera, žureći čim prije da pojedu kako bi neometano mogli nastaviti sa aktivnostima u ekranu. Nitko više ni ne kuha kod kuće, to je čisti gubitak vremena. Niti itko uzgaja svježe voće i povrće, postoje zamjene u prahu za to. Sastanke dogovaraju isključivo mailom, a iste održavaju putem jedne od aplikacija izbjegavajući kontakt uživo. I govor im se promijenio, koriste nekakve kratice i strane riječi. Kratko klimaju glavama. Ne vide ni sunce, ni mjesec, ni zvijezde. Ne vide boje, emocije. I ne smiješe se. Nikome. Zamišljam kako izgleda nastava. I već se vidim kako svoju omiljenu knjigu ne čitam u vrtu uz pjev ptica, nego sa tableta. Vidim djecu kako očajnički gledaju, ne jedni u druge, ni u učiteljicu već u ogroman ekran na zidu učionice. Učiteljice ni nema. Iz ekrana ih vodi nekakav elektronski glas.
U taj tren, otvaraju se vrata moje sobe i vidim nasmiješenu mamu kako mi govori :“ Probudila si se? Odlično, dođi na doručak, skuhala sam tvoj omiljeni džem od jagoda i ispekla toplo pecivo!“ Sa radošću sam se ustala, ugasila mobitel i duboko udahnula. Vidim divne, tople zrake sunca, vidim mog psa kako veselo maše repom i osjetim. Osjetim sreću i zadovoljstvo što živim u svijetu punom emocija i boja i zaista se počnem radovati današnjem danu u prirodi uz igru i smijeh.
Napisala: Nora Giesler, 6.b
Moj online život
Proljeće je 2020. godine. Neka čudna virusna bolest hara našim ulicama. Kažu da se zove KORONA ili COVID-19. Želi se uvući u naše domove i napraviti pomutnju u našim životima. Ali na jedno nije računala. Mi smo online generacija i naš život ne može postati izolacija.
Zatvorili smo vrata svojih domova kako virus ne bi mogao ući, ali smo istovremeno otvorili svoja online vrata i pristup raznim portalima kako bismo ostvarili međusobnu komunikaciju i razmijenili informacije koje su nam pomogle u teškim vremenima. Sretna sam što živim u ovom dobu. Možda do KORONE i nismo bili svjesni svih prednosti koje online život pruža. Moj online život bio je ispunjen igranjem s prijateljima u virtualnoj igraonici, pričanjem u virtualnoj pričaonici, pregledom različitih sadržaja i zanimljivosti. U posljednje vrijeme moj online život dobio je jedan sasvim novi smisao. Virtualna učionica svakodnevno me obogaćuje novim znanjima. Tu su mi otvorena vrata različitih svijetova. Tu mogu ploviti svim oceanima i upoznavati daleke krajeve iz svog vlastitog doma. Nedavno sam tako proputovala cijelu Kanadu i vidjela sve njene znamenitosti. Malo sam zaronila i u čarobni svijet Kopačkog rita. Nisam ni znala koliko različitih ptica tamo nalazi svoj dom. Neizmjerne su mogućnosti koje mi online život pruža. Neiscrpno je i znanje koje tu mogu dohvatiti.
Sve prednosti online života ja sam odavno isprobala. Imala sam tek nešto više od dvije godine, a moja mama je radila u Zagrebu. Svakodnevno smo pričale preko skypa i ja sam je mogla vidjeti, premda je bila tako daleko. Ali je nisam mogla zagrliti. Nisam mogla osjetiti njezin miris i toplinu. To niti jedan online program to nemože nadomjestiti. Tako i u svom online putovanju Kopačkim ritom , mogla sam detaljno vidjeti ptičje i druge biljne i životinjske vrste koje tamo stanuju, ali nisam mogla osjetiti taj sklad zvukova koji se isprepleću niti mir koji pruža priroda dopirući do najmanjih pora mojih osjetila.
Jednostavno, tehnologija je super. Ona nam otvara mogućnosti koje su nam prije bile nedohvatljive. Ona miče udaljenosti i povezuje nas s dalekim destinacijama i ljudima. Može nam pružiti užitke zajedničke igre s fizički udaljenim prijateljima. Ako želimo, putem nje možemo mnogo toga naučiti. Ali, tehnologija ne može nadomjestiti potrebu za ljubavlju, dodirom i blizinom. I zato u online školi, iako ima mnogo prednosti kao na primjer učiš kad želiš i koliko želiš, istu lekciju možeš pogledati nebrojeno puta, nema stresa od odgovaranja; meni nedostaju moje prijateljice i prijatelji, nedostaju mi naši zagrljaji, nedostaju mi šaputanja u učionici, smijeh i vriska za vrijeme odmora. Ipak online život, iako pruža mnogo mogućnosti i ljepote, ne može nadomjestiti užitak realnosti, koja čak i nemora baš uvijek biti tako lijepa.
Napisala: Barbara Pejakić, 6.a
Povratak |
Ispiši članak |
Pošalji prijatelju
]
.png)
.jpg)
.jpg)